Buzimljani.Com - Web portal grada Buzima i buzimske raje

Dana 05.08.1995. godine navršava se tuzna godišnjica od pogibije četiri pripadnika 505. Viteške Buzimske brigade. Tog dana zauvijek je prestalo kucati srce legendarnog komandanta 505. Viteške brigade Izeta Nanića, kojem je posthumno dodjeljen čin generala.

Legendarni vođa koji je svima bio drag, omiljen, svi su gu poznavali kao čovjeka čeličnog srca, hrabrog borca koji je sa ostalim borcima bio u prvim redovima odbrane i liniji razgraničenja, jer on je bio jedan od onih Viteza, koji su borbu za slobodu Bosne i Hercegovine smatrali važnijom od vlastitog života.

Na pitanje šta to 505. brigadu čini drugačijom od drugih brigadni general Izet Nanić opisao je to ovako: "...probaću u nekoliko riječi kazati šta je to što 505. čini takvom kakva jeste i koje su njene specifičnosti - Opredjeljenost boraca i stariješina 505. brigade za RBiH bezrezervna je, kao i uvjerenost da se u ovim uvijetima samo borbom i pobjedom nad agresorom moze doći do slobode. 505. brigada predstavlja zdrav kolektiv u kojem svaki pripadnik daje maksimum od sebe u izvršavanju zadatak, naročito borbenih u kojima izrastaju najbolji sinovi Bosne. Iza 505. bogat je ratni put i uspjesi. To je brigada koja svoje bošnjačke rane liječi pobjedom i čiji pripadnici za pobjedu polažu živote, s osmjehom na usnama i pogledom usmjerenim ka slobodi. " (29.04.1995. godine)

S komandantom Nanićem isti dan život za odbranu države Bosne i Hercegovine su dali i Meho Bašić, pomoćnik komandanta za obavještajne poslove i dva brata, dva izviđača Suljo i Ismet Isaković.
Tužna Krajina, tužan Buzim, jer su ostali  bez najvećih sinova, ostale su četiri uplakane familije za svojim namilijima, baš tih dana kad je miris SLOBODE dolazio i širio se Ćorkovačom i drugim ratištima. Svaka riječ o njima da se priča je suvišna, za njim ostaju djela koja će biti pisana za buduće generacije. Vodeći se komadantovom izjavom navedenom, da pripadnici 505. brigade polažu život s osmjehom na usnama, onda bismo mogli reći, da su i ova četiri pripadnika te iste brigade usmjerili svoje poglede ka slobodi koju nisu osjetili, već kao šehidi položili svoje živote.


Ostale su sjećanja i njihova djela

Izet Nanić je rođen 04.oktobra 1965.godne u Bužimu,od majke Rasime i oca Ibrahima drugi od sedam sinova.Osnovnu školu je završio u Bužimu sa odličnim uspjehom,a srednju vojnu (opštu) školu završio je u Zagrebu 1984.godine.Po završetku srednje škole upisuje Vojnu akademiju u Beogradu (smijer RV PVO) gdje provodi dvije godine (1984-1986) jednu godinu u Sarajevu,da bi Vojnu akademiju završio u Zagrebu 1987.godine.Oženio se 1987.godine Sefijom djev,Remetić iz Varoške Rijeke.a 1988. godine dobio kćerku Izetu,1991. godine sina Nevzeta i 1993.godine sina Ibrahima.Svoje službovanje u bivšoj JNA,kao poručnik ARJ PVO,provodi u Kragujevcu da bi nakon 4.godine rada prozreo namjere velikosrbske politike i napustio već kompromitavnu JNA početkom1992. godine.Nakon napuštenja bivše JNA dolazi sa porodicom u rodni Bužim gde uzima aktivno učešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih jojnih jedinica .Formiranjem ŠTO, a 01.08.1992.godine postavljen je na dužnost komadanta ŠTO Bužim .Idejni je vođa i tvorac 105.BUKB ( Bužimsaka udarna krajiška brigada) koja je formirana 15.08.1992.godine ( kasnije 105. BUMB 505.viteška mtbr.)Brigadu uspješno vodi kroz brojne bitke i briljantne pobjede,te izgrađuju specifičnu Brigadu sa prepoznatljivim i jedinstvenim načinom ratovanja.Formira specijalne jedinice (ČSN-BSN «Hamza» i DIV «Gazije» koje kroz brojne bitke izrastaju u najbolje jedinice 5.korpusa i A R BIH.Brigadir Izet Nanić ostavio je iza sebe nimalo jednostavnu zadaću historičarima koji će morati istražiti fenomen Bužima , mjesta ko je prije rata brojalo 18.000 stanovnika ,mjesta kojeg svi slobodari opravdano nazivaju izvorištem nadahnuća,oazom u kojoj se najbolje čuvala i sačuvala nepomućena slika Bosne i Hercegovine kao jedinoj domovini ,našoj potrebi , kao idealu i kao temelju naše budućnosti.Moraće istražiti fenomen bužimskog borca –viteza i njihovog Komadanta –idejnog tvorca i vodje.

Meho Bašić je rodjen 20.02.1949. godine u Varaškoj Rijeci. Oženjen otac dvoje dijece sina Kemala i kćerke Arijane. Jedan od prvih dobrovoljaca koji je stao u prve redove nakon izbijanja ratnih dejstava.
Odlukom Predsjedništva RBiH dodjeljen mu je čin kapetana. Pohvaljivan je od strane 5. Korpusa i Generalštaba ARBiH. Poginuo je na Vijencu kod Ćorkovače na izvršavanju borbenog zadatka tokom operacije "Oluja. Poznavali su ga kao vedrog, veselog, optimističnog koji je uvijek bio spreman za akciju i da se odazove bilo kojem pozivu.

Suljo Isaković junak, borac olovnog srca koji je svojim tijelom pokušao zaštiti komandanta rahmetli Izeta Nanića, ali na žalost prestalo je kucati srce i Izetovo i Suljino. S njima je zauvijek stazom šehida otišao i Ismet Isaković.